Kada je renesansni filozof Franjo Petrić, rodom iz Cresa, 1551. napisao znameniti traktat La città felice (Sretan grad) koji se smatra prvim teorijskim djelom u povijesti hrvatskog urbanizma - ta se utopijska vizija grada u ono doba na našim prostorima mogla referirati možda tek na novi Pag Jurja Dalmatinca (1443.), dok Karlovac kao formalna materijalizacija idealnoga grada renesanse, ili Bjelovar komponiran s reminiscencijama na antičke gradove tipa urbs quadrata, tada još ni u ideji nisu postojali.

Gotovo četiri stoljeća nakon avangardne Petrićeve knjige češki industrijalac Tomáš Bat'a, šireći svoj obućarski megaimperij na rubove Europe, uz obalu Dunava nedaleko Vukovara započeo je 1931. realizaciju istinske idealne paradigme našega urbanizma – izgradnju industrijskoga grada nazvanog Bata-ville (kasnije Borovo) - čije je postulate tadašnji direktor tvornice u nastajanju proklamirao kao ideju 'grada s najsretnijim žiteljima'. I doista, Batino je Borovo do posljednjeg detalja osmišljeno i u samo nekoliko godina izvedeno kao ogledni primjer modernoga novog naselja izrazito funkcionalne topografije, humanog mjerila i estetiziranoga ugodnog ambijenta prožetog zelenilom. Razgovarajući nedavno s nekoliko najstarijih žitelja Borova koji su se 1932. kao 14-godišnji 'Batini naučnici' uselili u prve izgrađene kuće i cijeli su život proveli u ovome gradu prateći njegov nastanak (na žalost i recentni polagani nestanak), više sam puta čuo da se ovdje 'sretno živjelo' i da je Borovo imalo baš sve što je mladome, suvremenom čovjeku bilo potrebno: urbanu kvalitetu i standard neusporediv s bilo kojim drugim mjestom u Hrvatskoj. U vrijeme nastanka Borovo je percipirano kao 'grad budućnosti' i posvemašnja socijalna utopija nepoznata u zaostalome paleokapitalističkom okružju onodobne države.